Fisharmonika

Slika moje dušhe nema kronike.

Krajolik misli, to je zvuk harmonike.

Šhišhmišh je u kraju ko mrena na očhima.

Gdje se sanja počhinje? gdje se dočhima?

Zemlji rastu kose. Taj je mjesec kopija

s neke razglednice stare, šhto me opija.

Mi smo išhli putem. Put je bio dug.

Kasno opazismo da je taj put krug.

Po danu mjesec na nas svoju slutnju sipa.

Divlji kesten cvjeta i mirišhe lipa.

U nama plamen skitni strasnika.

Noć nam šhalje ćjuka, svoga glasnika.

I sve noćju biva puno svete strave.

Šhešhir nam se dižhe sam vrh budne glave.

Nas će obu z eti gorostasna šhuma,

izrasti će lišhćje čhak i povrh uma.

Je li usna zbori ili nebo svira?

Gostiona uz put sjedišhte je mira.

Istinskomu bićju mi smo prešhli međju.

Žharki pelud s cvijeta pao nam na vjeđju.

Noćjas će se jasno složhiti zvonici:

Aleluja, srećjo ustaju bonici.

Nama opet služhe neumorne noge

do nade na zemlji i svjetlosti mnoge.

Tim krajem su tona šhto sanja o zori

šhiknuti ćje noćjas blijedi reflektori.

Kriknuti ćje ptice: gori šhuma, gori.

A kad mlaz svjetlosti pane povrh pjesme,

probudit će lugom pozaspale čhesme

i presahla vrela i umorne rijeke

kojim vjetar nosi sve jeke daleke.

Eto, zbori zemlja; eto šhuma plačhe:

kad krčhma na drumu dočheka sviračhe.

I ta svirka našhe razgovore priječhi,

i ti sneni zvuci jesu našhe riječhi.

Nužhno, netko fali, kad nas pjesma smami.

Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.